Slikar o sebi

  Stvarna događanja čovjekovog života, odigravaju se u njemu samom i teško je govoriti o njima. No, moje je da pokušam. Porijeklom sam po ocu iz Boke Kotorske, po majci iz Dubrovnika. Moj otac Ivan Vuličević ,sin Antuna Vullčevića i Angeline Sbutega, učio me moralu i nenasilju.
   Moja majka Ljubica Šoletić, kći Luja Šoletića i Amalie Juvanćić, učila me ljubavi.
Kao dijete časnika stalno sam mijenjao mjesta boravka i te promjene karakteriziraju moje djetinjstvo i dječaštvo.

    Danas, kada se pitam, gdje je moj dom, gdje je moj zavičaj, ne mogu se oteti dojmu da je to svugdje gdje se godišnja doba izmjenjuju u svoj svojoj tipi nosti.
Procvjetale voćke, zlatno lišće jeseni koje otpada, bjelina tužnih crnih kuća sa snijegom koji se topi, oformili su moju narav, isto kao i mediteran kojeg su moji prethodnici usadili u moju sudbinu. Do intenzivnih zanosa i buđenja likovne svijesti dolazi u mojoj šesnaestoj godini u Banja Luci 1943. godine, gdje je moja obitelj tada prebivala. Intenzitet prvih zanosa govorio je o tome da je odluka za slikarstvo neminovna.

    Od 1943. do 1947. godine, u razdoblju kada me je okolina žalila, doživljavao sam život takvog intenziteta, koji mi je kasnije bio mamac cjelokupnog nastojanja i nedostižni ideal doživljavanja. Kasniji kompromisi sa svijetom i početak mojih duhovnih gubitaka izazvali su divljenje moje okoline.

    Borba za samoodržanje, koja je stajala predamnom, kao i pred svakim drugim čovjekom, bolila je kao rana, jer je imperativno tražila odricanje od svega što je za mene bilo najznačajnije. Tu bitku sam morao voditi cijeli život a sa ostacima svog bića opredjeljivao sam se za vrijednosti. Takav okrnjen, nastojao sam svim silama, doseći ono zbog čega mi je život imao smisla.

    Kao čovjek, saznao sam da su dobrota i ljubav najveće ljudske vrijednosti.
    Kao umjetnik, saznao sam da umjetnost ne stvaramo mi i da vrijedimo samo kao posrednici, duhu života koji kroz nas prolazi.
Da bi to omogućili moramo biti opušteni, otvoreni, dokinute volje, nikakvog znanja, nikakve namjere, slobodni koliko je god moguće. Umjetnost je religiozni čin, čin slobode, čin zaborava svega stečenog.