| U ZAVIČAJNOM MUZEJU GRADA ROVINJA ZAPOČEO FESTIVAL STARE GLAZBE »TRAGOVIMA VENECIJE« Staro je zvučalo kao novo
Senzibilno prateći pjevačicu na autentičnim srednjovjekovnim lutnjama, od one najmanje osmostrune, do arči lutnje i najveće tiorbe (isto se naziva chitarrone), Ferraris, koji je diplomirao klasičnu gitaru na milanskom konzervatoriju »Giuseppe Verdi« a lutnju na konzervatoriju u Veroni, nevjerojatnom se lakoćom iskazao kao vrhunski majstor na ovom neuobičajenom instrumentu. No, bez obzira na svu pažnju i divljenje koje su Ferraris i njegova fantastična srednjovjekovna »instrumentalna artiljerija« posve opravdano zaradili kod više od stotinjak oduševljenih posjetitelja, apsolutna atrakcija prve večeri Festivala stare glazbe ipak je bila, po dobrom starom običaju, lijepa, duhovita i u subotu izrazito karizmatična – žena, sopranistica Piccollo. Osim što iza sebe ima više od deset godina iskustva opernog pjevanja (Figarov pir, Cosi' fan tutte), diplomu iz violine na konzervatoriju u Aleksandriji, diplomu iz pjevanja na konzervatoriju »Nicolo Paganini« u Genovi, a specijalizirala je i baroknu vokalnu izvedbu pri Institutu za Staru glazbu u talijanskom gradu Pomparatu, posve je briljirala nadahnutošću svojeg neposrednog te istovremeno visoko profesionalnog scenskog nastupa. Duo izvodi istarske skladatelje: od Tromboncina, Bossinensisa, Da Laurane, Andrea Da Montone, Borrone, Cara, Kapsbergera i Falconierija, do Sancesa, Monteverdija, Merule i Cestija. Premda je srednjovjekovna glazbena tradicija karakteristična upravo po tome što je lirika na prvom mjestu, te se može konstatirati da je uloga glazbe tek da bude sluga riječi a ne obrnuto, putovanje kroz tajanstvene zvukove daleke glazbene prošlosti - iz minute u minutu postajalo je jasnije - putovanje je u sadašnjost. Jer, premda se tematikom izgubljene ljubavi, ili narugivanja istoj - kao u »Aspetate! Adesso canto«, posljednjoj kompoziciji u službenom dijelu programa - umjetnost bavi otkad je svijeta, u umišljenoj samodostatnosti životne svakodnevnice modernog čovjeka 21. stoljeća ova tematika penetrira još i veće mase ljudi, i to uz nemalu količinu čiste ironije (uključi radio, skini se s interneta).
Graničenje s izvođačkom kontroverznošću (inače karakteristika »novog«) kad Piccollo pjeva šećući kroz publiku, pa čak i vičući na nju pri kraju skladbe (Andate via!); skladba Antonija Cestija koja, premda »stara«, po stilu gotovo cabaret (!); pa čak i najnovije slike iz 2005. Quintina Bassanija, ili Fulvija Juričića i Đure Sedara koje su krasili pozadinu scene a dio su postava Zavičajnog muzeja, u svom uzbuđenju slušatelje su gotovo uvjerili da se ne radi o Staroj glazbi – nego o Novoj!
A kako »Nova glazba« zvuči kad je stave u muzej, možete provjeriti večeras u 20 sati, kad je na rasporedu Drugi tematski koncert Festivala stare glazbe »Tragovima Venecije«, uz nastup solista Hrvatskog baroknog ansambla iz Zagreba. Petar ĆURIĆ |